Ima nešto u ljudskoj psihi što nas tjera da svemu dajemo smisao. Mi ljudi, volimo sve što nam se događa razvrstati u kutije, posložiti i označiti etiketama, jer tako se osjećamo sigurniji. Taj nadasve lažni osjećaj kontrole nam pomaže kako bismo sačuvali svoj unutarnji mir.
No, ponekad nas život iznenadi i dogode nam se stvari koje je teško razumjeti, logički složiti u kutije i razvrstati na police, bilo da se radi o određenim reakcijama ljudi koji nas okružuju, bilo da se radi o događajima i okolnostima kojima smo izloženi.
Iako smo toga na nekoj razini svjesni, ipak želimo znati. Želimo si objasniti npr… zbog čega ne možemo biti s osobom koju volimo; zbog čega su nas neki ljudi napustili prije vremena; zbog čega dobre ljude sustižu teške situacije, bolesti i nesreće; zbog čega projekt u koji smo uložili čitavog sebe propadne i sl.
U takvim situacijama najčešće pokušavamo pronaći odgovore ili pak krivca. Volimo kriviti sebe, druge, okolnosti, život, loš dan, tešku ekonomsku situaciju, krizu, nepravdu, lošu sreću ili pak nesreću.
Kad pronađemo krivca bude nam nakratko lakše. Taj uzdah olakšanja koji se desi kada konačno „shvatimo“ i dobijemo odgovor postaje poput dobitka na lutriji. Neko vrijeme ponosno hodamo uzdignute glave i objašnjavamo drugima naše nove spoznaje…sve do nekog novog trenutka…sve do neke nove situacije….I nema ničeg lošeg u tome, sve dok nam teorija ne propadne, a tada je najčešće zamijenimo novom.
U posljednje vrijeme često se pitam što bi se desilo kada bismo manje pokušavali razumjeti, a više prihvatiti kako je život ponekad nemoguće razumjeti ili ako već moramo razumjeti, ne bi li bilo dobro voditi se s 4 načela spiritualnosti koja kažu:
- Koga god sretnemo, prava je osoba u pravom trenutku. Svi ljudi koji nas okružuju i s kojima smo u kontaktu u našem su životu prisutni ili kako bi nas nečemu naučili ili kako bi nam pomogli.
- Što god se dogodilo, jedino je što se moglo dogoditi. Ništa nije moglo biti drugačije, jer da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. Nismo mogli postupiti drugačije, jer da smo mogli, to bismo bili učinili. Dogodilo se upravo ono što se trebalo dogoditi ili kako bismo nešto naučili, shvatili, prihvatili ili zato što se jednostavno dogodilo.
- Svaki trenutak u kojem nešto započinje i završava je pravi trenutak. Sve traje upravo onoliko koliko traje. Ništa nije prerano ili prekasno. Sve se događa u pravo vrijeme kada smo za to spremni.
- Što je gotovo, gotovo je. Kada je nešto gotovo, gotovo je: ponekad s razlogom ponekad bez vidljivog razloga ili bez razloga koji nam je shvatljiv. Gotovo je upravo zato što je trebalo biti gotovo, a kada je gotovo jedino što nam preostaje je otpustiti i krenuti dalje.
Moja današnja teorija je gotova. Sada se mogu odmoriti i opustiti do nekog novog trenutka, nove situacije i nove teorije. 🙂 A što je s Vama?