Jeste li dovoljno ludi da biste uspjeli?

Jeste li dovoljno ludi da biste uspjeli?

U posljednje vrijeme rečenica koju najčešće čujem jest: „ Ti živiš u idealističkom svijetu – taj tvoj svijet ne postoji“  ili drugu varijantu iste rečenice: „To o čemu pričaš je “prenapredno” i većini ljudi nedostižno! Daj se malo spusti na zemlju i pogledaj svijet oko sebe gdje su ljudi nezaposleni, bolesni, kriza je, politička situacija je bezizlazna i puno je veća šansa da stvari krenu po zlu nego po dobru.

Prije mjesec dana prisustvovala sam jednoj radionici, na kojoj mi je prišla dubinski isfrustrirana poduzetnica i pitala me koliko imam godina i koliko se dugo bavim poduzetništvom? Premisa je naravno bila kako imam manje od 30 godina i kako sam tek krenula u poduzetničke vode. Žena se vidno iznenadila otkrivši da sam starija od nje i bliže onoj drugoj desetici koja počinje s brojkom 4 i da je moj prvi poduzetnički pothvat krenuo kad sam imala 18 godina.  Nakon što je shvatila kako sam krenula od nule i kako moj put nije niti bio niti ostao nimalo lagan i jednostavan i još uvijek nije, zaključak koji se sam po sebi nametnuo je kako sam onda vjerojatno luda, što budimo realni nije daleko od istine.

Svi mi koji se bavimo psihoterapijom smo na svoj način pomalo ludi.  Svaki poduzetnik koji u vrijeme krize vjeruje u svoj poduzetnički pothvat je malo lud. Svi mi koji odabiremo činiti stvari drugačije od onoga kako se to oduvijek radilo smo malo poremećeni. Svi mi koji odustajemo odrasti i odlučimo ne odustati od zanesenog i dječjeg pogleda na svijet odudaramo od prosjeka. Budući da je prosjek mjera normalnosti, onda smo zaista i po psihijatrijskim mjerilima LUDI! No, kako još uvijek funkcioniramo i ne ugrožavamo druge, na svu sreću ili nesreću ne treba nas hospitalizirati.

Kao što se psihijatar Manfred Lutz u svojoj knjizi „Ludilo“  pita “Tko je tu zaista lud”, možda je vrijeme da si svatko od nas postavi pitanje:  Je li ludo  unatoč „teškoj“ situaciji vjerovati  u „idealističan svijet“ ili je bolje zamišljati najcrnji mogući scenarij?  I gdje je granica zdravog optimizma i utopijskog ludila ili pak depresije.?

Moje mišljenje je kako  svatko od nas u sebi nosi odgovor na to pitanje, no možda je to pogrešno pitanje. Možda bi bilo bolje postaviti si pitanje: Kako nam to točno pesimizam i cinizam pomažu u životu? Zagovornici pesimizma reći će: „Ukoliko se ničemu ne nadam, onda se ne mogu niti razočarati?“ Iskustvo pokazuje kako se itekako možemo razočarati, čak i unatoč pesimizmu i kako se ne možemo sačuvati od razočarenja, boli i povreda, jer one su dio života i dokle god živimo smo ranjivi.

Prisjetimo li se alegorije o mudracu, koji je pokazao mladom čovjeku svoje izranjavano srce, tvrdeći kako je njegovo srce ljepše od onog koje nema niti jedan ožiljak, jer svaki ožiljak predstavlja uspomenu na sve one situacije kada je uistinu volio i doživio ljubav, možda je vrijeme da se zapitamo čuvamo li svoje srce od povreda, čuvamo li svoj ego od neuspjeha u nadi da ćemo izbjeći povrede? Ne sklapamo li slučajno postavkom „Neću sanjati, pa se neću niti razočarati“  nagodbu s „vragom“, jer ukoliko se zaštitimo od zla, zaštitit ćemo se i od dobra.

Ukoliko odbijamo vjerovati  u nešto više i bolje, zapravo jedino što smo se osigurali jest kako to nećemo vidjeti, a niti doživjeti i tu je jednadžba vrlo jasna, budući da naš mozak vidi samo i isključivo ono na što se fokusiramo i u što vjerujemo.

Stoga, unatoč svim mogućim i nemogućim pritiscima, ja i dalje i  u Novoj godini odabirem živjeti u svom „idealističkom“ svijetu u kojem svaka osoba može napredovati, u kojoj svaki dan nosi sa sobom novu nadu, u kojem ljudi mogu raditi posao koji vole i od toga živjeti i u kojem možemo živjeti u skladu sa svojim vrijednostima i integritetom i to je ono što prvo pomislim kada ujutro otvorim oči i zadnje prije nego zaspem. Također, potpuno “neutemeljeno” vjerujem kako će moja poruka doći do onih do kojih treba doći i kako će ovaj tekst pročitati oni koji ga „trebaju pročitati“.

Ako ste bili dovoljno uporni i došli do kraja teksta možda je vrijeme da na trenutak zastanete i za kraj si odgovorite na još jedno posljednje pitanje: „U što vi vjerujete i kakav je vaš svijet?“ Usudite li se vjerovati u ono što želite? Usudite li se živjeti ono što vjerujete?

 

Samo i isključivo za one koji su “dovoljno ludi” slijediti svoje snove, početkom ožujka kreće nova grupa Inovativnog NLP-a, koji ludo kombinira najbolje tehnike iz NLP-a, s najnovijim znanjima iz područja leadershipa, coachinga, psihologije, psihoterapije, medicine, neuroznanosti i kvantne fizike. Ukoliko ste se pronašli u ovom tekstu i želite ostvariti svoje ciljeve i potencijale – više informacija o upisima na slijedećem linku:

slika nlp

INNLP EDUKACIJA

“Moram” ubija produktivnost – jeste li cijepljeni?

“Moram” ubija produktivnost – jeste li cijepljeni?

 

 

Svatko od nas najbolje zna što znači slomiti se pod teretom prevelikih očekivanja, bilo da smo to iskusili na vlastitoj koži, bilo da smo to vidjeli kod drugih. Primjera ima bezbroj, od sportaša, koji su izgorjeli jer su „previše htjeli“, do umjetnika koji su ostali bez glasa ili inspiracije, jer su željeli postići savršenu izvedbu, do neuspješnih poduzetničkih pothvata ili pak studenata koji su izgubili moć govora na ispitu.

Riječ „moram“ ušuljala se u živote većine nas oduzimajući nam ponekad moć prosuđivanja i onu nužno potrebnu dozu zdravog razuma. „Moramo biti najbolji“, Moramo uspjeti, Moramo zadovoljiti druge, Moramo ostvariti rezultate prodaje, Moramo dobiti peticu, Moramo pobijediti, Moramo imati sve one lijepe stvari (auto, kuću, stan), koje dokazuju da smo „dovoljno dobri“, jer ukoliko nismo „dovoljno dobri, lijepi, pametni“ i ne dobijemo super ocjene na testu života, ne čeka nas bogzna kakva budućnost.

Apsurdno, ali riječ „moram“ ubila je više izvedbi nego što je epidemija ospica odnijela ljudskih života. I dok je procijepljenost od zaraznih bolesti još uvijek na relativno zadovoljavajućem nivou, malo nas je cijepljeno od pritiska tuđih očekivanja“.

Ono o čemu se možda manje razmišlja, a nije manje važno jest što se nalazi s druge strane medalje „moranja“. Najčešće tamo vladaju neke druge riječi: „Baš ne briga“ , Nije mi stalo“, „Neću niti pokušati, jer nema smisla“, „Nisam zainteresiran“, „Ne vrijedi se boriti kada ionako ne mogu pobijediti“….Epidemija tako uzima svoj danak i pod njezinim pritiskom neki izgore, dok se velik broj odluči niti ne zapaliti šibicu, jer je to „besmisleno“, „preteško“, „neizvedivo“, „nije vrijedno“, jer se „nema vremena“ ili je „“nemoguće uklopiti u raspored“. Izgovora ima milijun, a još više nezapočetih projekata, nedovršenih poslova i propalih ideja koje nisu ugledale svijetlo dana.

Predlažem stoga kampanju cijepljenja protiv riječi „moram“ i njezinu zamjenu a riječju: „želim“. Cilj kampanje je potpuno izbaciti riječ „moram“ iz rječnika i govora.

Ovdje zagovornici „moranja“ izvlače iz rukava dobitnu kombinaciju: Ali, to nije istina! Ja npr. ne želim raditi, već moram. U robovlasničkom društvu ili u koncentracijskim logorima ova rečenica bi još imala smisla, iako se Viktor Frankl niti s time vjerojatno ne bi složio, no danas najčešće nema. „Zaista, a što će se desiti ako nećete raditi?…odgovora je mnogo. Neki od njih su: „Pa neću osigurati egzistenciju svojoj djeci; neću imati novca za hranu, neću imati zadovoljavajuću kvalitetu života“. Dakle, birate raditi, jer želite osigurati sve ovo gore navedeno, a ne zato što morate.

Ne moramo vježbati, hraniti se zdravo, biti fit, ostvariti svoje snove i ciljeve, biti bolji roditelji, šefovi, zaposlenici, prijatelji. Ne moramo nikome ništa dokazati i dokazivati. Uvijek imamo izbora, no trebamo biti spremni nositi se s posljedicama svojih izbora.

Što god odabrali, valja se uvijek prisjetiti kako smo ovakvi kakvi jesmo već „dovoljno dobri“, no pitanje je zašto ne bismo pokušali biti bolji? Ne zato što moramo već zato što želimo. Zašto ne bismo s leđa skinuli majmuna svojih i tuđih očekivanja i umjesto težnje za ostvarenjem savršenstva, težili uživanju u putovanju? Vakcina je dostupna svima, čak i onima koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje i nema nikakvih štetnih posljedica, osim možda povremenih napadaja dobre volje i produktivnosti, koji se mogu pojaviti iznenada i posve neočekivano.

Samo za one koji žele više. Upisi u INNLP edukaciju. U tijeku su popusti na rane prijave. Edukacija kreće u ožujku 2015.

slika nlp

Koja je cijena sigurnosti koju ste spremni platiti za ostvarenje snova?

Koja je cijena sigurnosti koju ste spremni platiti za ostvarenje snova?

Zamislite na trenutak jednogodišnjaka koji se oslonjen na kauč odlučuje napraviti svoj prvi samostalni korak. U jednom trenutku soba mu se čini nemoguće velika. Vidio je odrasle kako bez problema prelaze s jedne strane na drugu, no njegove noge kao da nisu poput njihovih. Kako li samo drže ravnotežu? Kako li im to uspijeva?

beba png

U tom trenutku prilaze mu dvije najvažnije osobe na svijetu – njegovi idoli (otac i majka) te mu pomažu svladati taj izazov. Odlučuju se za prvi logičan korak: Suočiti mališana s pitanjima, koja su od presudne važnosti!

Jesi li siguran da uistinu želiš hodati? Svijet je nesigurno mjesto. Znaš, ukoliko napraviš prvi korak, iza toga najčešće slijedi i drugi i treći. U tvom slučaju, s klimavim nogama i nerazvijenim osjećajem za ravnotežu, vjerojatnost pada je vrlo velika, čak statistički značajna. Naime, dokazano je da su gotovo svi koji su pokušali hodati u jednom trenutku pali. Neki su razbili koljena, no postoje i djeca su pala na glavu. Uf, a to uistinu može boljeti. Možeš zadobiti kvrgu u najboljem slučaju, a postoji šansa i da završiš na šivanju.

Čini Vam se bizarno? Otplovimo li vremeplovom samo malo dalje u budućnost prestaje biti toliko bizarno. U sedmom razredu osnovne škole djevojčica entuzijastično priopćava majci: “Mama ja želim biti umjetnica!”Majka je pita: “Jesi li sigurna da to uistinu želiš? Svijet je nesigurno mjesto. Znaš, ukoliko se kreneš baviti umjetnošću, to znači puno odricanja. Vjerojatnost neuspjeha je statistički značajna. Naime, većina ljudi koja pokuša ne uspije. Neki čak ostanu gladni kruha. Možda bi mogla odabrati neko normalno zanimanje? Možda neće biti u potpunosti ispunjavajuće, ali bit će puno, puno sigurnije.

Otplovimo li još nekoliko desetljeća dalje čeka nas susret s 40 godišnjakom koji je odlučio ničim izazvan ostaviti svoj siguran stalni posao i krenuti u poduzetništvo. Priča je tim nevjerojatnija, budući da je to odlučio učiniti u Hrvatskoj. Kreće tražiti podršku od svojih kolega, kolegica i prijatelja, koji mu u najboljoj vjeri odlučuju pomoći postavljajući mu ključna pitanja:

Jesi li siguran da to uistinu želiš? Recesija je. Znaš, može se dogoditi da tvoj poduzetnički projekt propadne. Statistike pokazuju da dnevno dvije do tri tvrtke stavljaju ključ u bravu. Ok, to je ipak bolje od statistike dnevnog broja propalih brakova. Naime, u hrvatskoj se dnevno razvede 15 brakova. Tako da to što si u braku ti je već dovoljan rizik. Razmisli malo: Što ti to treba u životu? Je li to uistinu želiš?

vrata slobode png

Zašto tako olako prihvaćamo formirati vlastitu stvarnost i odluke na temelju razmišljanja koja su sve samo ne poticajna? Što smo stariji i imamo vise iskustva kao da se sve vise bojimo neuspjeha. Istina je i da kako rastemo tako i naši snovi rastu, ali raste i naš ego, što podrazumijeva veći rizik. Ipak, ukoliko svoje odluke temeljimo na statistici i vjerojatnosti rezultat je da ćemo postati dio te iste statistike i vjerojatnosti. Ukoliko želimo više od toga, trebamo biti spremni krenuti nekim drugim putem i koji puta raskrvariti koljena bez gubitka entuzijazma. Trebamo si postaviti i neka sasvim druga pitanja. Predlažem neka od njih:

Koja je cijena sigurnosti koju ste spremni platiti? Koliko puta ste spremni pasti da biste naučili hodati cestom vaših snova? Jeste li voljni upustiti se u avanturu, čak i kada vam se soba čini nemoguće velika; čak i kada vam nestaje tlo pod nogama? Jeste li spremni odreći se života unutar zidova vlastitih ograničenja kako biste poput jednogodišnjaka osjetili zelenu travu pod svojim nogama, ugledali sunce, slobodu i život s one strane vrata? 

Opustite se, ništa nije pod kontrolom

Opustite se, ništa nije pod kontrolom

Ima nešto u ljudskoj psihi što nas tjera da svemu dajemo smisao. Mi ljudi, volimo sve što nam se događa razvrstati u kutije, posložiti i označiti etiketama, jer tako se osjećamo sigurniji. Taj nadasve lažni osjećaj kontrole nam pomaže kako bismo sačuvali svoj unutarnji mir.

Depositphotos_10202840_l

No, ponekad nas život iznenadi i dogode nam se stvari koje je teško razumjeti, logički složiti u kutije i razvrstati na police, bilo da se radi o određenim reakcijama ljudi koji nas okružuju, bilo da se radi o događajima i okolnostima kojima smo izloženi.

Iako smo toga na nekoj razini svjesni, ipak želimo znati. Želimo si objasniti npr… zbog čega ne možemo biti s osobom koju volimo; zbog čega su nas neki ljudi napustili prije vremena; zbog čega dobre ljude sustižu teške situacije, bolesti i nesreće; zbog čega projekt u koji smo uložili čitavog sebe propadne i sl.

U takvim situacijama najčešće pokušavamo pronaći odgovore ili pak krivca. Volimo kriviti sebe, druge, okolnosti, život, loš dan, tešku ekonomsku situaciju, krizu, nepravdu, lošu sreću ili pak nesreću.

Kad pronađemo krivca bude nam nakratko lakše. Taj uzdah olakšanja koji se desi kada konačno „shvatimo“ i dobijemo odgovor postaje poput dobitka na lutriji. Neko vrijeme ponosno hodamo uzdignute glave i objašnjavamo drugima naše nove spoznaje…sve do nekog novog trenutka…sve do neke nove situacije….I nema ničeg lošeg u tome, sve dok nam teorija ne propadne, a tada je najčešće zamijenimo novom.

U posljednje vrijeme često se pitam što bi se desilo kada bismo manje pokušavali razumjeti, a više prihvatiti kako je život ponekad nemoguće razumjeti ili ako već moramo razumjeti, ne bi li bilo dobro voditi se s 4 načela spiritualnosti koja kažu:

  1. Koga god sretnemo, prava je osoba u pravom trenutku. Svi ljudi koji nas okružuju i s kojima smo u kontaktu u našem su životu prisutni ili kako bi nas nečemu naučili ili kako bi nam pomogli.
  2. Što god se dogodilo, jedino je što se moglo dogoditi. Ništa nije moglo biti drugačije, jer da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. Nismo mogli postupiti drugačije, jer da smo mogli, to bismo bili učinili. Dogodilo se upravo ono što se trebalo dogoditi ili kako bismo nešto naučili, shvatili, prihvatili ili zato što se jednostavno dogodilo.
  3. Svaki trenutak u kojem nešto započinje i završava je pravi trenutak. Sve traje upravo onoliko koliko traje. Ništa nije prerano ili prekasno. Sve se događa u pravo vrijeme kada smo za to spremni.
  4. Što je gotovo, gotovo je. Kada je nešto gotovo, gotovo je: ponekad s razlogom ponekad bez vidljivog razloga ili bez razloga koji nam je shvatljiv. Gotovo je upravo zato što je trebalo biti gotovo, a kada je gotovo jedino što nam preostaje je otpustiti i krenuti dalje.

Moja današnja teorija je gotova. Sada se mogu odmoriti i opustiti do nekog novog trenutka, nove situacije i nove teorije. 🙂 A što je s Vama?

“New York state of mind” – kako pronaći entuzijazam i inspiraciju

“New York state of mind” – kako pronaći entuzijazam i inspiraciju

New York je već godinama mjesto gdje tražim i pronalazim svoju inspiraciju. Kada postane prezahtjevno, spakiram kofere, sjednem u avion i odletim u grad u kojem se sve čini mogućim.  Unutar nekoliko stambenih blokova čovjek može pronaći gotovo sve što mu je potrebno. Rijetke knjige čekaju sakrivene između polica knjižara, umjetnine Metropolitan muzeja hrane dušu, a Broadwayski mjuzikli podsjećaju na pravo značenje izraza ” Top performance“.

New York slika

U New York obično putujem sama, s  polupraznim koferom, koji umire od želje da bude napunjen novim idejama i vizijama. U to ime spreman je čak i multiplicirati se u nekoliko primjeraka na povratku kući i zaraditi etiketu: „overweight“ (pretežak). Doduše, nikada nisam shvatila kako ideje mogu biti preteške? Jasno mi je da mogu biti neshvaćene i nerazumljive, ali preteške??? Ipak, čini se da službenice na aerodromu ne dijele moje mišljenje. 🙂

Najviše volim šetati ulicama New Yorka bez ikakvog plana i reda, tek s par dolara u novčaniku i kreditnom karticom. Kreditna kartica je tu uglavnom zbog opsesivno kompulzivne potrebe za kontrolom.

Problem je  što riječ „kontrola“ i New York ne idu zajedno. S riječju „sloboda“ je već druga priča. Upravo je sloboda glavni razlog zbog kojeg se moja “buduća nepostojeća ušteđevina” svake godine pretvara u povratnu avionsku kartu.

Ipak, ove godine sam odlučila ostati kod kuće i “New York” dovesti k sebi. Uz šalicu kave na svom balkonu i oblačno ljetno jutro na pamet su mi padale različite ideje o tome kako to učiniti:

 – Pogledati par dobrih filmova, čija se radnja odvija u nekom od malih Newyorških stanova, u kojem je redatelj digitalno uklonio škripu drvenih stepenica, zamijenivši je nekom romantičnom muzikom.

 – Uzeti u ruke omiljeni roman na engleskom, sjesti na travu Zrinjevca i zamišljati kakav je osjećaj ležati na travi Central Parka okupana suncem.

– Prošetati Zagrebom proučavajući vrhove zgrada i fasade i prisjetiti se kako izgleda nebo. Na putu do kuće „hailati“ taksi, usput dogovarajući izlazak s ekipom u nekom od noćnih klubova.

 – Obući bijelu CK majicu, traperice, balerinke i praviti se da me nitko ne poznaje i da mogu biti što god poželim.

Eh da… što god poželim… To me podsjetilo na rečenicu s kojom me moj prijatelj iz New Yorka dočekao prvi puta na JFK aerodromu, na brzinu mi dajući upute kako preživjeti u gradu. Upute su bile detaljne i jasne:

 

  1. Moraš znati što želiš. “Newyorčani” znaju što žele. Ukoliko stojiš u redu za hranu, a ne znaš što želiš, nemoj se začuditi da osoba iza tebe naruči i dobije hranu prije tebe.
  2. Nauči bez nelagode jasno reći što želiš. Trebaš se izboriti za svoje mjesto, no to ne znači nužno i biti nepristojna.
  3. Hodaj…vožnja automobilom je potpuno nepraktična i gubitak vremena. Uostalom, hodanje je poput meditacije. Osim što ćeš se bolje osjećati, postoji velika šansa da ti na pamet padnu sjajne ideje
  4. Nauči kako privući pozornost, ako želiš dozvati taksi.  taksi
  5. Kada se taksi zaustavi, budi sigurna da znaš barem okvirno smjer, ulicu i raskršće između dviju ulica na kojoj se nalazi tvoja adresa. Ako ti ne znaš kuda ideš, kako ćeš biti sigurna da si stigla tamo gdje trebaš stići?
  6. Čuvaj svoje i tuđe vrijeme. Generalno pretpostavi da je svakome njegovo vrijeme dragocjeno. Ako nekoga nešto pitaš, postavi pitanje kratko i jasno. “Newyorčani” će ti rado odgovoriti. Cijeni svoje vrijeme –  posvećuj ga stvarima i ljudima koji su ti važni.
  7.  Kreći se svojim tempom, ali drži se desne strane kako bi oni kojima se žuri mogli proći pokraj tebe.
  8.  Ne odlazi na mjesta koja svi žele posjetiti. Grad  i život pružaju puno više od toga.
  9. Ne paničari oko problema, pogotovo ne oko žohara i štakora. Štakori i žohari su posvuda, žive svoj život i najčešće su izvan dometa tvoje kontrole.
  10. Ne šeći ulicama s raširenom kartom. Nespretno je, nezgodno i sprječava te da uživaš u trenutku. Prouči kartu prije nego kreneš i onda je potraži u svojoj glavi.

 

No dobro, otkrit ću Vam tajnu,  moj prijatelj je ujedno i izvrstan caoch i hipnoterapeut. Pretpostavljam kako je to jedan od razloga zašto su upute bile zanimljivo koncipirane i vrlo sugestibilne. Čak i  sada, dok sjedim na balkonu i zapisujem ih za potrebe ovog teksta, izgledaju vrlo moćne i primjenjive.

Naposljetku, čini se da je  “New York” jutros zaista došao na moj balkon. Prikrao se poput lopova i ukrao mi osmijeh. Najvažnije jest što sam  shvatila kako oduvijek stanuje u mojoj glavi i kako nikada nije niti otišao. Sve što trebam učiniti je na trenutak zatvoriti oči i prisjetiti se…..a za to mi, kao i vama ne treba  karta, dozvola, novac niti viza. Dovoljna je VIZIJA!

Što me je naučilo moje računalo

Što me je naučilo moje računalo

Vrijeme je za novi početak! – pomislila sam zureći u prazan ekran svojeg računala očišćenog od svih nepotrebnih podataka. Bolje rečeno, očišćenog od svih podataka. Na prvi pogled izgledalo je isto, no umjesto zelene slike s kamenčićima i otvorenih linkova i ikona, dočekala me čista plava pozadina. Gledala sam ga u nevjerici, razmišljajući o tome kako izgleda isto, no je li uistinu moje?

brain

Moje računalo radi sporo i diže se poput starca polako s noge na nogu. Svako malo sruši se u nesvjest od prevelikog broja informacija, koje leže zakrčene na diskovima, popunjavajući svaku i najmanju rupu u vremenu i prostoru.

Moje računalo vodi svoj život i otvara i zatvara prozore samo od sebe. Odlučuje kada će nešto spremiti, a kada će samo zatvoriti oči na ideje koje mu se ne sviđaju. Inficirano je virusima tuđih razmišljanja, koji zamagljuju širu sliku i onemogućavaju jasnoću i slobodan protok misli.

Ponekad vrišti i pušta neku svoju muziku. Spaja se na internet stranice samo od sebe pitajući me „Jesam li sigurna?“  – “Jesam!!! ” Često mi ne vjeruje, pa čak i nakon što mu više puta ponovim kako jesam – ustraje u tome da ipak pogledam što propuštam.

Moje računalo je izgrebano od padova i pokušaja da zadovolji tuđa očekivanja. Oštećeno je od krivih punjača na silu zaguranih u konektore kako bi privremeno doveli struju, ali ne i napunili bateriju.

No, jutros je posve mirno i tiho. Gleda me svojim iskričavim plavim očima i reagira istog trena na sve moje zapovijedi. Čak štoviše, provodi ih u djelo s osmijehom. Posve je čisto i slobodno – neopterećeno napisanim tekstovima i sinopsisima. Spremno za ispisivanje beskonačnog broja novih stranica.  Ovoga puta autentično MOJIH ! Kad bolje razmislim, možda to konačno jest  MOJE RAČUNALO!