Divna i snažna

Divna i snažna

U dalekoj čarobnoj zemlji kojom vladaju vile i neobična bića živjela je malena djevojčica po imenu Divna. Bila je divna koliko i njeno ime. Djeca su je voljela jer kud god bi pošla nosila je sa sobom veliki zarazni osmijeh. Znala je razvedriti i one najtužnije. U njenim rukama grančice bi postajale šareni leptiri, nestašno razbacani oblaci putnici namjernici, a šumarak kraj škole čudesna šuma. Tmuran dan bi u trenu pretvorila u uzbudljivu avanturu, a kada biste se zagledali u njene oči, mogli ste na trenutak otkriti svijet kakav nikada do tada niste vidjeli.

Kad god bi uhvatila slobodan trenutak, uzela bi u ruke olovku i oslikavala njome prazne stranice, koje su pod njezinim prstima oživjele zajedno s likovima njezinih priča. Vjerovala je u ljubav i pružala ju je svima koje je srela. Vjerovala je da su svi stanovnici čarobne zemlje dobri i ukoliko i ona bude dobra sve će biti u redu i ništa joj se lose neće desiti.

Ipak postojala je jedna mračna tajna koju Divna ni sa kim nije dijelila. Još dok je bila beba napustili su je roditelji. Divna nikada nije dobila odgovor na pitanje zašto se to dogodilo. To pitanje je nosila u svome srcu kao otvorenu ranu, koju je s godinama naučila sakriti kako je nitko ne bi vidio. Odgojile su je šumske vile i neobična bića iz čarobne zemlje. Kada bi se osjetila usamljeno ili bi vidjela ranu kako krvari, pozvala bi svoje prijatelje i oni bi sletjeli na njen prozor i pružili joj sve što joj je bilo potrebno.

Divna se ubrzo pretvorila u prekrasnu djevojku, no kako je njezina ljepota bivala sve većom, tako je rana krvarila sve vise. Čak niti šumske vile nisu znale kako zaliječiti njezino ranjeno srce. Koliko god je Divna željela biti divna, činilo se da joj to sve manje uspjeva. Budući da joj je postalo vrlo teško biti divna s otvorenom ranom iz koje je kapala gusta crvena krv i ostavljala tragove na njenoj odjeći, kosi i licu, pomislila je kako mora pronaći način da sakrije svoju tajnu.

Sklupčana pod krošnjom stoljetnog stabla pozvala je svoje prijateljice vile da joj izrade neprobojan plašt od najsitnijih čeličnih niti kroz koje neće moći proći niti kapljica krvi. Vile su ga izvezle s velikom pažnjom i s vremenom je postao njezina druga koža. Budući da se plašt doimao zaista moćnim, kod drugih ljudi bi izazivao ponekad divljenje, a ponekad zavist. Uskoro je Divna dobila ime Snažna. Nakon što je obukla svoj plašt vise se nitko u zemlji osim vila nije sjećao njezinog pravog imena, a i ona ga je sve češće zaboravljala.

Ono što je malo tko znao jest da je plašt sa sobom nosio groznu kletvu. Naime, ne samo da drugi nisu mogli osjetiti njenu bol, već do njezinog srca nije mogla proći ljubav koju bi joj poželjeli dati. Snažna je odlučila opravdati značenje svog novog imena. Okupljala bi oko sebe bolesne, nemoćne i nesretne ljude. pričala im price iz vremena kada je bila Divna i pomagala im izliječiti njihova srca.

S vremenom je postala toliko snažna da su je drugi spontano zaboravljali pitati kako je. Plašt je savršeno prijanjao uz obrise njenog tijela te je i ona samoj sebi s vremenom prestala postavljati to pitanje. Međutim, iako se izvana ništa nije vidjelo, njeno srce je i dalje krvarilo, a plašt je bivao sve teži i teži od kapljica, koje su se uhvatile za sitne čelične niti. Sve teže joj je bilo ustati, no budući da je bila snažna, odlučila je vježbati snagu volje bodreći samu sebe da napravi još samo jedan korak.

Jedne noći njezina vlastita koža joj se činila toliko teška da je poželjela zaspati poput trnoružice stoljetnim snom. Uistinu je i zaspala i sanjala prekrasan san – u snu ju je posjetio muškarac u čijem društvu vise nije morala biti snažna. Naslonila bi glavu na njegovo rame, a on bi je vodio u avanture otkrivajući joj nove svjetove.

To jutro se probudila laka koraka, ustala s osmijehom na licu, okupila ljude oko sebe i liječila ih uspješnije nego ikada. No, kako bi se dan primicao kraju, ponovno bi osjetila svu težinu čeličnih niti i tada bi opet zaspala i sanjala svoj prekrasan san.

San je uvijek započinjao na isti način: muškarac bi je vodio kroz zemlju snova otkrivajući joj nove svjetove, no nakon nekog vremena zauzvrat mu je trebala dati svoje ime. Budući da je svoje ime ionako zaboravila, s lakoćom ga se odrekla. Tako je muškarac dobio ime Divan, a ona zaboravila tko je.

Živjela je tako dugi niz godina, a muškarci u njezinim snovima su se mijenjali, dolazili i odlazili. Nakon nekog vremena ona bi im dala svoje ime, ali s vremenom i puno vise od toga, svoju pažnju, svoje tijelo i svoje srce. Živeći tako na raskršću između svijeta stvarnosti i mašte zaboravila je ne samo svoje ime, već i svoj glas. Danju je bila Snažna, a noću bez Imena i Glasa, dok je njezino srce sve vise i vise krvarilo.

Bilo je noći kada nije sanjala ništa. Dani nakon toga su bili posebno teški, no i tim trenucima bi ustala i učinila sve što se od nje očekuje. Bilo je i dana kada nije činila ništa i tada bi sanjala otvorenih očiju.

Jedne noći usnula je jedan iznimno ružan san. U snu su se kao u filmu izmjenjivale slike svih onih trenutaka u kojima je zaboravila tko je. Sanjala je razbacane komadiće svog tijela, srca i duše koje je podijelila drugima ne pitajući za cijenu. Sanjala je koliko se puta odrekla sebe, svog imena i glasa. Sanjala je kako plašt propušta pod krvavim ranama, a nitko na ovome svijetu joj ne može pomoći zaliječiti ih.

Probudila se, podigla glavu, sjela i počela neutješno plakati. Suze su potekle poput potoka razlijevajući se po njenoj drugoj koži topeći čelične niti i otkrivajući krvave porezotine i rane.

Plakala je dugo, dugo, sve dok odjednom u ogledalu od suza nije ugledala svoj odraz. Vidjela je svoje oči crvene od plača i pomislila : “Kako Divno”. Krvave kapljice počele su se miješati s vodom kreirajući opasne vrtloge. Sjetila se trenutaka kada je kao dijete od kapljica kiše u mislima stvarala jezera i oceane po kojima su plovili brodovi vodeći je tajnovitim predjelima njezine mašte.

Sjetila se dana kada je po prvi puta odlučila promijeniti svoje ime I biti Divna kako bi je drugi voljeli. Sjetila se dana kada su joj vile izradile plašt, koji je okovao njezino srce.

Unatoč boli, polako je ustala i zavila svoje rane u povoje od mekane zelene trave. Zagledala se u svoj odraz i glasno se nasmijala. Izgledala je poput zelenog čudovišta: radosna i svoja, nesputana i zaigrana, istovremeno Divna i smiješna, slaba i Snažna. Duboko u sebi odlučila je jednom zauvijek oprostiti se od čarobne zemlje, šumskih vila, lažnih snova i čudnovatih bića. Znala je da u tom trenutku započinje NJEN život, a završava ova neobična priča.

Djevojka koja se igrala s vatrom

Djevojka koja se igrala s vatrom

Oduvijek je voljela vatru. Znala je satima sjediti pored kamina i promatrati plamene jezičce kako se poigravaju sa svjetlošću. Na trenutak bi zabljesnuli sunčano žutom bojom zavaravajući naivne promatrače svojom nevinošću, dok bi već sljedećeg trena promijenili boju u narančasto-crvenu šepireći se svojom snagom.

Neke vatra proguta brže, neke sporije, a neki su pak otporni na vatru – razmišljala je još kao djevojčica.

U igri vatre i papira, papir nema šanse, izgori za čas i od njega ne ostane ništa.

Sa šibicama je već druga priča –  šibica gori brzo i uspravno, tek se na kraju savije i dostojanstveno sklupča.

Plastika gori sporije, ali za sobom ostavlja ružan miris.

Kamen ne gori, ali niti ne živi.

Željezo se lako zagrije i može ozlijediti onoga tko ga uzme u ruke.

Ulje je samo po sebi nestabilno i sklizavo, pa tako i gori. Za čas plane, uplaši sve oko sebe i zatim se stiša.

Za benzin se pak zna da u kontaktu s vatrom postaje neukrotiv.

Rekla je sama sebi:” Nikada neću postati kamen !” Ipak, jednoga dana pomislila je da to nije tako loša ideja. Pretvorila se u kamen kako bi se zaštitila od boli i povreda. Zakopala se u zemlju i neko vrijeme je nitko nije primjećivao. Pomaknula bi se tek kada bi je netko podignuo, bacio, trknuo nogom ili premjestio.

Rekla je sama sebi : “Nikada neću postati željezo”. No u jednom trenutku osjetila je silovitu ljutnju i bijes.  S tugom je gledala kako nanosi rane drugima potpuno izvan svoje kontrole. Svaki puta kada bi je netko odlučio dodirnuti, vriskom bi ga upozorila da to ne čini, no rijetko tko bi joj povjerovao i mnogi su stradali.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati plastika”, nedostojanstveno gorjeti i ostavljati za sobom ružan miris. No, svaki put kada bi izdala sebe, polimerizirala bi se, postala lagana, izdržljiva, otporna na vlagu, ali istovremeno potpuno neprirodna i umjetna.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati papir” ….onoga trenutka kada je to izgovorila, ludo se zaljubila i izgorjela prije nego li je postala svjesna što joj se dogodilo.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati šibica”, no pomagajući drugima zapaliti vatru, slučajno je zapalila samu sebe. Gorjela je dostojanstveno i uspravno, sklupčala se i pocrnila.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati ulje”.  Ipak,  kad god bi pokušala zadovoljiti druge pod svaku cijenu postala bi sklizava, nestabilna i neuhvatljiva. Čas bi gorjela, čas bi izgarala.

Rekla je sama sebi: “Nikada neću postati benzin”, no ponijela ju je strast, izgubila je razum i za sobom je ostavila zgarište.

Vatra nas ponekad proguta brže, ponekad sporije i nitko od nas nije otporan na vatru – pomislila je ugledavši prve sijede vlasi u svojoj kosi. Ona donosi bol, tugu, opekotine, rane, zgarišta, loše odluke, ali i sunčanu svijetlost, strast i toplinu. Možemo je izbjegavati i s njom se boriti ili je prihvatiti i zavoljeti.

 „Ne želim se nikada prestati igrati s vatrom“ zaključila je i zapalila šibicu…..

Dječak koji nije naučio voljeti

Dječak koji nije naučio voljeti

 

Jednom davno živio je dječak čija je koža bila potpuno prozirna. Od samog rođenja bio je gotovo nevidljiv i činilo se da ga nitko ne primjećuje. Ljudi su kraj njega prolazili ne osvrćući se. S vremenom se i sam dječak počeo pitati postoji li zaista ? Znao je satima sjediti i promatrati svoje prste pokušavajući odgonetnuti linije i brazde. Pomislio je: „Ukoliko svom snagom pritisnem ruku u zemlju, možda ću makar nazrijeti obrise svog otiska“. No, sve što bi se desilo kada bi to učinio jest da bi nastala bezlična rupa, koja bi nestala već idućeg trena.
Godine su prolazile i dječak je bio sve tužniji i usamljeniji, a onda se jednog prekrasnog dana uhvatio kako stoji obasjan sunčevom svjetlošću koja ga je čitavog preplavila. Po prvi puta u životu preplavljen toplinom, zasjao je i osjetio se živim.Više nije bio proziran ! Čak štoviše, primijetio je kako slučajni prolaznici povremeno zastanu i zagledaju se u njegove oči. Svaki puta kada bi uhvatio nečiji pogled, srce bi mu brže zakucalo, a tijelo poprimilo dugine boje. Ostavio je utisak i to ga je činilo neizmjerno sretnim. Pomislio je kako to mora biti ljubav, jer čuo je kako ljudi pričaju da nas ljubav čini posebnim. Pomislio je kako je on poseban i kako zaslužuje ljubav, baš takvu toplu, svjetlu, preplavljujuću, koja zrači iz srca i krvlju se širi u sve tjelesne stanice. Od tada kud god bi pošao nastojao je ostaviti utisak i kada bi mu to uspjelo sjajio je poput najljepše zvijezde.
No, čim bi pala noć, njegova prozirna koža stopila bi se s mrakom i tada je imao osjećaj kako umire i nestaje u crnom bezdanu. Budući da su noći bile neizmjerno teške, sa sobom je uvijek nosio malu svjetiljku koju nikada nije gasio.
Dječak je s vremenom odrastao i jednoga dana dok je šetao mrakom, obasjan samo svjetlošću svjetiljke, ugledao je djevojku od čijeg pogleda je pomislio kako će izgorjeti. Tisuće plamenova protutnjalo je njegovim venama, a njegove boje zasjale su kao nikada do tada. Pomislio je kako će ukoliko je dotakne stopiti se s njezinim tijelom i poprimiti njene obrise. Pomislio je kako će konačno njegova koža postati prepoznatljiva. No, čim ju je dotakao, izgubio se u njenoj koži i osjetio se potpuno nevidljivim. Shvatio je da ne može uistinu voljeti, jer nikada nije otkrio svoj otisak. Naučio je da ljubav ne znači ostaviti utisak.

PRIČA O MAČKAMA I LJUDIMA

PRIČA O MAČKAMA I LJUDIMA

„Mijaaaaaauuu“, proderao se crni mačak zelenih očiju graciozno ušetavši na godišnju ljetnu konferenciju mačaka u Mačkogradu. Tema konferencije je bila: ” Treba li ukinuti „Veljačenje?“. Svako živo biće u Mačkogradu, pa čak i ptice na grani, znali su da je Veljača oduvijek tradicionalni mjesec parenja mačaka. Problem je bio što se „Veljačenje“ pretvorilo u „Sakaćenje“. Čitava mačkogradska zajednica postala je zabrinuta za opstanak mačaka. Naš mačak  pripadao je porodici mačaka Egipatski Mau, jednoj od najstarijih postojećih pasmina domaćih mačaka. Njegovi preci živjeli su u hramovima i bili štovani poput božanstava.

egipatska mačka

 „U ovom današnjem ponašanju mačaka nema više ničeg božanstvenog“ – pomislio je,  gledajući stotine mačaka kako čekaju na njegovo obraćanje, iskreno zabrinut za njihovu sudbinu. „ Pogledajte se! Postali ste tromi, bez energije i spori! Počeli ste se ponašati poput ljudi! Zar ste zaboravili svoje podrijetlo i svrhu?“.

Njegov uzvik izazvao je podizanje nekoliko mačjih glava, no ništa više od toga. Cijela ova situacija prilično je bezizlazna – pomislio je i prisjetio se kako su ne tako davno mačke živjele vani, tjerale se i parile isključivo u veljači. No, od kada su se udomile kod ljudi, spolni život im se promijenio.

Kažu da su se prvi problemi javili kada su se mace odlučile prilagoditi ljudima. Vrlo brzo su shvatile kako je dovoljno da budu lijepe i umiljate i bez problema bi zadobile ljudsku pažnju – što je značilo sigurno mjesto za spavanje i hranu u ljudskim domovima. Zatreptale bi okicama, prele, umiljavale se i za čas bi završile u nečijem krevetu ili makar hodniku. Međutim, to je bio tek početak tragedije koja će uslijediti…..

S obzirom da su imale siguran topao dom i hranu, mace su se počele tjerati, osim u veljači, i tijekom godine. Tek što bi odbacile leglo, nakon 2-3 tjedna krenule bi ponovno u proces zavođenja. Ako parenje ne bi uspjelo, već nakon 20 dana izašle bi u potragu za novim mužjacima.

Mužjaci su se prilagodili postojećoj situaciji. Danju bi spavali i jeli, a noću vodili buran život. Tukli su se sve češće između sebe kako bi zadobili primat i simpatije najpoželjnijih maca. Njihov buran život polako je uzimao svoj danak te su krenuli neredovito jesti i izbivati iz svojih domova. Nakon izlazaka vraćali bi se teško izranjavani i zaraženi različitim bolestima.

Problem je nastao kada je čitav taj cirkus ljudima počeo ići na živce. Željeli su svoje mace, ali pod svojim uvjetima. Nakon kraćeg vijećanja odlučili su riješiti problem i izmislili sterilizaciju i kastraciju.

Naime, shvatili su da ukoliko steriliziraju mace od svih loših ideja koje su ima padale napamet, već pri starosti od 5-7 mjeseci, bit će na početku malo ljute,  ponašat se uvrijeđeno i odbijati jelo, ali već kroz par dana sve će biti u redu.

S mužjacima je bio malo veći problem, jer bi za razliku od maca još tri mjeseca nakon kastracije i dalje imali želju za izlaskom. Doskočili su tom problemu tako što bi ih kastrirali prije prvog tjeranja – prije nego li su uspjeli saznati što je to uopće želja. Vodili su se mišlju – “Ono što ne znaju, ne može im niti nedostajati”. I bili su u pravu!

No, tek što je riješen ključni problem, počeli su se javljati novi problemi. Mačke više nisu razmišljale o parenju, ali su neprestano razmišljale o hrani. Počele su se debljati, izgubile su sjaj u očima i imale su sve manje i manje energije. S vremenom su se prestale sviđati i sebi i ljudima. Oko 6 godine, što je negdje oko 40 ljudskih godina postale bi depresivne i izgubile nadu i vjeru.

Stoga je organizirana Velika mačja konferencija, čiji je glavni cilj bio očuvanje autentičnosti mačaka. Glavni događaj na konferenciji bila je tribina na kojoj su prikazivani filmovi o nekadašnjem životu mačaka. Na platnu su se izmjenjivale slike gracilnih mačaka, koje su lovile divlje životinje, jele ptice i miševe, penjale se po drveću i bile pune života. Sve to učinjeno je u nadi da će se mace prisjetiti svoje mačje prirode i ponovno otkriti svoj smisao i svrhu. Na početku su mace gledale filmove sa zanimanjem, no vrlo brzo bi odmahnule rukom i prevalile se na leđa.

Mijaaaaaauuu“, zavapio je crni mačak tužnih zelenih očiju spustivši ramena na pozornici godišnje ljetne konferencije u Strahogradu…. Tema konferencije bila je: ” Treba li ukinuti “Povlačenje?” U ovom današnjem ponašanju ljudi nema ničeg dostojanstvenog” – pomislio je, gledajući stotine ljudi kako čekaju na njegovo obraćanje, iskreno zabrinut za njihovu sudbinu.

“Pogledajte se! Postali ste tromi, depresivni…bez sjaja u očima. Zar ste zaboravili na svoje podrijetlo i svrhu? Ponašate se poput kastriranih mačaka!”