Vrijeme je za novi početak! – pomislila sam zureći u prazan ekran svojeg računala očišćenog od svih nepotrebnih podataka. Bolje rečeno, očišćenog od svih podataka. Na prvi pogled izgledalo je isto, no umjesto zelene slike s kamenčićima i otvorenih linkova i ikona, dočekala me čista plava pozadina. Gledala sam ga u nevjerici, razmišljajući o tome kako izgleda isto, no je li uistinu moje?
Moje računalo radi sporo i diže se poput starca polako s noge na nogu. Svako malo sruši se u nesvjest od prevelikog broja informacija, koje leže zakrčene na diskovima, popunjavajući svaku i najmanju rupu u vremenu i prostoru.
Moje računalo vodi svoj život i otvara i zatvara prozore samo od sebe. Odlučuje kada će nešto spremiti, a kada će samo zatvoriti oči na ideje koje mu se ne sviđaju. Inficirano je virusima tuđih razmišljanja, koji zamagljuju širu sliku i onemogućavaju jasnoću i slobodan protok misli.
Ponekad vrišti i pušta neku svoju muziku. Spaja se na internet stranice samo od sebe pitajući me „Jesam li sigurna?“ – “Jesam!!! ” Često mi ne vjeruje, pa čak i nakon što mu više puta ponovim kako jesam – ustraje u tome da ipak pogledam što propuštam.
Moje računalo je izgrebano od padova i pokušaja da zadovolji tuđa očekivanja. Oštećeno je od krivih punjača na silu zaguranih u konektore kako bi privremeno doveli struju, ali ne i napunili bateriju.
No, jutros je posve mirno i tiho. Gleda me svojim iskričavim plavim očima i reagira istog trena na sve moje zapovijedi. Čak štoviše, provodi ih u djelo s osmijehom. Posve je čisto i slobodno – neopterećeno napisanim tekstovima i sinopsisima. Spremno za ispisivanje beskonačnog broja novih stranica. Ovoga puta autentično MOJIH ! Kad bolje razmislim, možda to konačno jest MOJE RAČUNALO!